„Veliki ulov“

 

tragomsvogvremenavelikiulov

    Sunce je odskočilo i moglo se reći da nije zora. Mirko je došao na obalu u samo svitanje. Sedeo je i nemo gledao strunu, čije je pomeranje pravilo krugove po vodi. Ti krugovi kao da su oslikavali njegovo sećanje na detinjstvo.

Setio se Mirko svog oca. Prek čovek. Od njega je, kažu, nasledio ćud. Svakoga dana ga je nestrpljivo čekao s posla sa željom da se sa njim igra, i sa strahom da li će on naći neki razlog da ga grdi. Bilo je u njegovom detinjstvu i lepih i onih drugih dana. Čitavog života se rado seća tih lepih i pokušava da zaboravi one druge. Ali, ne da se sve zaboraviti. Jutros mu se u sećanje  vratio onaj dan koji ga proganja.

Tada je imao sedam godina, baš kao njegov sin sada. Pošao je u školu. Teško mu je padalo da ceo dan provede u klupi. Razlog je bio njegov nemiran duh i učiteljica koja ga nije nikada saslušala, već bi ga na prvi negov nestašluk vukla za uši i udaljavala sa časova. Mirko bi tada odlazio kod bake koja je živela u blizini. Kući se vraćao kad i ostala deca, ne pričajući gde je proveo vreme.

tragomsvogvremenaveliki ulov

Dan koji Mirko odlično pamti je onaj kada se za sve to saznalo. Batine bi i zaboravio, ali ne može poniženje koje mu se urezalo u dušu. Otac ga je izudarao pred svim drugovima. Danima je išao u školu pognute glave. Svi su ga zadirkivali. Stideo se. Majka nije smela od oca da mu pruži podršku. Jedino ga je baka prećutno razumela. I sada, kada misli o tome, oseti tugu što otac nije hteo bar malo da ga sasluša. Tako je želeo da mu objasni zašto se sve tako odigralo. Ali, ne! Otac nije hteo da čuje ni reč. Bol od batina je brzo prošao, ali onaj drugi – nije. On traje i danas.

Uzdah koji se Mirku ote iz dna duše kao da ga probudi iz  bolnih uspomena. Upita sebe: odakle mu sad baš to sećanje. Novi uzdah ga je naterao da sebi prizna. Shvatio je …

Prethodnog dana se dogodilo nešto što je uznemirilo njegovu porodicu. Dragi susedi su iznenada morali da se sele. Nakon više godina divnog druženja obe porodice su zbog toga tugovale. Najviše je patio Joca, Mirkov sin. Odlazio mu je najbolji drug. Kako je Mirko uvek od Joce tražio da bude tatina sinčina, koja nikad ne plače, Joca je tugovao krijući svoje suze. To je trajalo nekoliko dana. Juče, kada su krenuli, Joca je osetio da će ispasti mekušac pa je pobegao u kuću da se ne pozdravi. Mirko je burno reagovao. Počeo je da ga doziva, da se ljuti, grdi. Izvukao ga je iz kuće svog uplakanog i poniženog. Kako se Joca osećao, ne treba ni pomenuti. U tom trenutku sva tuga ovoga sveta pala je na njega. Niko se nije setio da on, možda, ima objašnjenje. Dok je mahao susedima, jecaje su mu prekidali uzdasi, kakvi se mogu oteti samo iz dečje duše.

tragomsvogvremenavelikiulov (3)

Mirko se od svojih misli postideo. Osetio je krivicu kao nikada do tada. Žao mu je bilo što nije mogao da vrati vreme unazad pa da sa svojim sinom podeli tugu, nego mu je još muke dodao.

I sad, na obali reke, dok čeka da li će riba da zagrize, Mirko je, sećajući se svog bola iz detinjstva, osetio sinovljev bol.

Spakovao je svoj pribor za pecanje. Brzo je krenuo kući. Na pragu, iznenađena, sačeka ga supruga upitnim pogledom. Razumeo je njen pogled i rekao joj da je jutros doneo veliki ulov, ali ne u torbi, već u duši.

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *